Potrebno je dobro poznavati slijed događaja i sociopatodinamiku procesa koji uzrokuje izdvajanje djece s problemima i njihovo postupno udaljavanje od ostale djece u razredu i školi. Samo raščlambom uzroka i posljedica (cirkularnim kauzalitetom) moguće je odgovoriti na pitanje zašto ponekad i jedno naoko dobro i mirno dijete odabere za prijatelje tzv. loše društvo, koje će na kraju utjecati da se i samo počne neprihvatljivo ponašati i popuštati u izvršavanju školskih i drugih obaveza, te, recimo, uzimati drogu, baviti se sitnim kriminalom ili se odati skitnji. Taj proces često počinje stvaranjem loše slike o sebi. Oni koji imaju "negativnu sliku o sebi" pokazuju sklonost neprihvatljivim, rizičnim ili nezdravim oblicima samopotvrđivanja. Nakon što se učenika s takvim ponašanjem stigmatizira kao "lošeg", počinje njegovo odvajanje od "dobrih", on se priklanja društvu onih koji ga prihvaćaju i daju mu potporu. Nakon što se nađu u okruženju prijatelja s "problemima" unutar te skupine, prihvatit će oblike rizične zabave (npr. napiti se, nasnifati se, nagutati se, napušiti se). Prihvaćanjem normi ponašanja takvog "problematičnog" okruženja, tu će oblikovati svoj sustav vrijednost, način zabave i izgradivati vlastiti "moralni profil". Rezultat takvog sociopatodinamskog procesa odrastanja za nekoliko godina bit ce socijalno disfunkcionalna osoba, odnosno bolesna (ovisna) ili delinkventna.

Lošu (negativnu) sliku o sebi djeca mogu poćeti razvijati zbog niza razloga i na nekoliko načina, od kojih cemo navesti neke:

* Slijed neuspjeha (osobito u učenju) i nemogućnost ispunjavanja osobnih i tuđih očekivanja (roditelji, nastavnici).
* Negativnu sliku o sebi imaju mnogi adolescenti radi nezadovoljstva svojim tijelom i načinom njegova funkcioniranja.
* Ako se dijete odgaja na način da mu se stalno traži i čeka pogrešku nakon koje slijedi "odgojna" reakcija odgojitelja, uglavnom negativna ("Opet si zabrljao", "Zar opet?") a sastoji se od pogrda, galame i kazne (pri čemu se zaboravlja na poticaj pohvalom).
* Ako dijete odgaja autoritaran roditelj koji, ističući sebe, omalovažava, ponižava ili zlostavlja sina/kćer.
* Ako se dijete odgaja naglašeno zaštitnicki, pa radi toga ne razvije vlastiti ego - identitet i potrebnu razinu autonomije, što se kasnije odražava na lakom potpadanju pod utjecaj vršnjaka, a može uzrokovati težak sukob s roditeljima zbog neriješene separacijske krize
* Djeca koja pate od osjecaja krivnje i srama zbog kompromitirajucih necasnih događanja i zlostavljanja u vlastitoj obitelji, kada procijene da njihova obitelj i brak roditelja nije u redu (a ponekad je tu riječ o pravome paklu), smatrat će i sebe manje vrijednom. Osjećaj krivnje osobito razvijaju ona djeca koja na svaki način pred prijateljima nastoje prikriti "istinu" o vlastitoj obitelji (ako otkriju istinu, boje se da ce biti ponižena, a ako istinu prikriju ili prikažu na način kao da je sve u redu, osjecaju se krivom - jer nisu govorila istinu).

Obitelji opterećene kompromitirajućom tajnom zatvaraju se, roditelji gube zanimanje za pozivanjem gostiju, prijatelja, atmosfera je loša (ili svi šute ili se svađaju). Djeca iz takvih obitelji nerado pozivaju prijatelje u svoj dom, jer ne žele da se sazna "istina". Iz godine u godinu, kako odrastaju, sve više nastoje svoje društvene potrebe zadovoljavati posjetima prijateljima ili ce vrijeme provoditi na ulici. Time se postupno otuđuju od vlastitog doma, napušta ih dio prijatelja jer ih nisu pozivali u svoj dom. Sto su više izvan kontrole na ulici, njihovo ponašanje postaje problematičnije, u školi su najčešće skloni samopotvrđivati se na neprihvatljiv način, poneki djeluju bahato, pa i nasilno. Slična ponašanja često očituju i mnogi učenici koji zbog bilo kojeg drugog razloga imaju negativnu sliku o sebi. Zato ih se jednostavno proglašava lošim momcima i djevojkama, ili problematičnom djecom. Roditeljima se savjetuje da pripaze na svoju djecu da se ne bi družila s tom problematičnom djecom. Time se proces njihova otuđenja i marginalizacije samo ubrzava. Što se, dakle, može učiniti da se taj proces izdvajanja i izoliranja visoko rizičnih ne dogodi ili da ga se zaustavi? Znatno prije no što se pocne očitovati teži poremećaj u ponašanju djeteta i prije no što ga proglase "lošim", na taj proces valja utjecati organiziranim angažmanom roditelja i druge djece. Roditelje uspješne i zadovoljne djece treba poticati da ne zabranjuju druženje svojih sinova ili kćeri s tom potencijalno problematičnom djecom, vec da im otvore vrata svojih domova. Time djeca dobro kontrolirana ponašanja stječu iskustvo druženja s djecom koja se od njih u nekim elementima ponašanja mogu i znatno razlikovati. Roditelji pritom trebaju nadzirati to druženje. Prihvaćajući tu djecu opterećenu životnim problemima, mogu ih u mnogim stvarima dobro savjetovati. Svojoj ce djeci protumačiti neke uzroke njihova ponašanja, ali i moguće posljedice ako takvo ponašanje ne izmijene. U takvome učenju, "dobra" djeca postaju kritičnija, a negativni obrasci samopotvrđivanja "problematičnih" postaju im manje dopadljivi.

Škola može znatno pridonijeti provedbom diskretnih zaštitnih programa, te utjecajem na roditelje takvih učenika povećavati njihovu motivaciju da što redovitije dolaze u školu i ispunjavaju svoje obveze. Nikako se ne bi smjelo dogoditi da škola svojim reakcijama i stigmatizacijom takvih učenika ubrza proces njihova izdvajanja u skupine "problematičnih" od kojih ostalu djecu treba štititi. Izbacivanjem takvih učenika iz škole pred školu,na ulicu, bitno se povećava društvena opasnost, pa i rizik skretanja prema zloporabi droga i/ili delinkvenciji