Za dio ovisnika, koje je moguce motivirati za potpuno odvikavanje (drug-free postupak), jedna od mogucnosti bit ce dugotrajni boravak (do dvije godine) u terapijskim zajednicama. Upravo dugotrajnost boravka i odvojenost od ovisnickog miljea u kojem su se drogirali, olakšava stabilizaciju apstinencije a jasna struktura, rad, red, pravila i dnevni ritam kroz duže vrijeme omogucava tim bolesnicima da dosegnu dublje i poželjne promjene svog ponašanja. Negativna je strana što je protok pacijenata radi dužine boravka vrlo mali pa gledajuci ukupan broj rehabilitiranih ovisnika, doprinos tog tipa programa znatno je manji nego visokodiferentnih strucnih i dobro organiziranih medicinskih, psihoterapijskih i farmakoterapijskih programa. Tako program jedne terapijske zajednice sa 100 mjesta uz zadržavanje ovisnika kroz dvije godine, godišnje može prihvatiti ili otpustiti 50 slucajeva. Ako država u cijelosti placa njihov boravak, po osobi to je kroz dvije godine vrlo velik novac. Uz placanje 2.500 kuna po osobi mjesecno program bi stajao 2,5 milijuna kuna godišnje odnosno lijecenje po osobi 50.000 kn. Za taj novac moguce je kroz izvanbolnicki program Centra s nekoliko dobro osposobljenih terapijskih timova dostici i držati u apstinenciji nekoliko stotina ovisnika a znatno smanjiti uzimanje droge kod daljnjih tisucu pa i više ovisnika.

Mnoge terapijske zajednice postavljaju jasne selektivne kriterije prema kojima odabiru samo mali broj klijenata (u odnosu na broj koji im se obrati). Tako orijentiranim programima na neki nacin odgovara visoka pojavnost ovisnika, jer je u tom slucaju lakše puniti kapacitete probranim klijentima, za koje smatraju da ce se prilagoditi i uspješno završiti program i postati dobra reklama za javnost radi privlacenja novih korisnika. To je narocito vidljivo kad je rijec o komercijalnim (profitabilnim) programima ciji su voditelji posebno uporni u kritici suvremeno koncipirane orijentacije tretmana najveceg broja ovisnika u temeljnom državnom sustavu. Istovremeno (neutemeljeno i bez evaluativnih istraživanja i kvantifikacije) javnosti prezentiraju svoje "izvanredne" rezultate. Kao primjer selektivnog sustava za prihvat klijenata i mjerenja konacnog ucinka navodim brojcane podatke vrlo dobro organiziranog programa TZ Cenacolo, koji, usput receno, od države nije tražio financiranje. Tu je TZ u razdoblju od 1995. do 2000. kontaktiralo, radi traženja pomoci, oko 2.000 ovisnika. Nakon pripremne procedure u program je "ušao" 571 ovisnik. Nakon nekog vremena odustalo ih je 204. Program su do kraja završile 102 osobe, a u programu je "danas" 265 osoba. Od navedene 102 osobe, prema informacijama te zajednice, u apstinenciji i odlicno rehabilitirano je 95 ovisnika. Velika je sreca i uspjeh ono što je postiglo tih 95 ovisnika. No što je s onih ostalih 1.640 ovisnika koji, ili nisu prihvatili taj program, ili su ga napustili, ili su nakon nekog vremena recidivirali? Tko je dužan voditi brigu o njima? A briga o njima otežana je jer voditelji te komune obiteljima savjetuju "izbacivanje na ulicu i prekid bilo kakve potpore" ukoliko se ne pokore i ne vrate natrag u zajednicu. Radi se dakle o metodi ostracizma koja je eticki posve neprimjerena i zakonski dubiozna i uzrokuje velike patnje tih bolesnika, cesto im se zdravstveno stanje pogorša, pojaca se njihova kriminalna aktivnost, neki se predoziraju. Dakako da odgovor na to pitanje treba tražiti u temeljnom državnom, strucno-profesionalnom sustavu za tretman i rehabilitaciju ovisnika.

Ako ovisnici svojim radom, kao osnovnim elemen tom rehabilitacije, ne financiraju sami svoje životne potrebe i boravak, program takvih TZ je neprihvatljivo preskup i stoga ih države iz svojih proracuna uglavnom ne žele financirati. Mnogi ovisnici nerado odlaze u TZ jer se ne žele otuditi od obitelji, mjesta boravka i ostalih stvari za koje su vezani, premda bi željeli prevladati ovisnost. Neki ne žele prihvatiti nastojanja nekih zajednica da im posve promijene životnu filozofiju i identitet i unaprijed se boje teškoca povratka u realan svijet te potrebe da se ponovo prilagodavaju na život u sredini iz koje su izbivali možda i nekoliko godina.

Unatoc navedenim negativnim stranama i ogranicenjima, taj tip programa posebno je indiciran:

* Za ovisnike s težim poremecajem ponašanja i osobnosti i koji imaju slabu potporu obitelji.
* Za ovisnike koji više nemaju mogucnosti izbora, jer su iscrpili sve mogucnosti (okolinske i osobne psihofizicke) koje su im omogucavale drogiranje.
* Za vrlo nezrele i neodgovorne ovisnike koje nitko nije naucio radu i odgovornosti i kojima kratkotrajni programi nisu dostatni da bi se korigiralo njihovo ponašanje i potakao proces sazrijevanja i socijalizacije.
* Za ovisnike sklone kriminalu, kojima je sud izrekao mjeru obaveznog lijecenja, a ne radi se o bezuvjetnoj kazni zatvora, a prethodno su bezuspješno lijeceni u kratkotrajnim bolnickim ili ambulantnim programima.
* Za mlade ovisnike koji su napustili školovanje a program terapijske zajednice omogucava im osposobljavanje za odredenu profesiju.
* Za ovisnike koje nikako nije moguce stabilizirati u apstinenciji od ilegalnih droga pa recidiviraju i vracaju se na ulicu.
* Za teške heroinske ovisnike koji ili ne žele ili se nisu uspjeli stabilizirati niti u supstitucijskim programima.
* Za ovisnike koji žive bijednim životom ili su posve izgubili smisao života a program i orijentacija terapijske zajednice (npr. naglašenog vjerskog karaktera) privuku ih uz nadu da ce tamo naci ono što u dosadašnjem životu nisu pronašli.

TZ se može organizirati u sustavu zdravstva, socijalne zaštite i pravosuda, a mogu djelovati i kao autonomne ustanove u sustavu NVO-a. Buduci da u svijetu postoje razliciti modeli rada i financiranja takvog tipa programa, treba otvoriti mogucnost konkurencije pri njihovom uvodenju, a ubuduce ce opstati samo oni programi koji ce privlaciti korisnike i koji ce biti ekonomski isplativi. Crkvene i druge nevladine ustanove i organizacije takoder mogu utemeljivati terapijske i rehabilitacijske programe koji ce obogacivati mogucnost skrbi o ovisnicima na razini županija i na toj razini rješavati pitanje eventualnog sufinanciranja. Da bi takvi terapijski programi dobili položaj ustanove za rehabilitaciju ovisnika, njihovi nositelji moraju urediti pravni status tih programa sukladno zakonu. Klijenti bi tako mogli ostvariti status pacijenta, što bi im omogucilo ocuvanje radnog mjesta i dobivanje neke naknade - ako su prije toga bili u radnom odnosu. Nerealno je ocekivati da ovisnik u TZ ima status bolesnika na bolnickom lijecenju pa da sukladno tome ocekuje naknadu za bolovanje od HZZO.

U Hrvatskoj bi Ministarstvo rada i socijalne skrbi trebalo što prije osigurati kvalitetne profesionalno vodene terapijske zajednice od barem stotinjak mjesta. To znaci da bi godišnje moglo biti u prosjeku oko 50 pacijenata ako bi u prosjeku boravili dvije godine. Za pocetak bi trebalo osigurati dva programa koji bi omogucavali školovanje mladih ovisnika i njihovo osposobljavanje za nekakav posao. Osnova rehabilitacije u terapijskim zajednicama je rad u dobro kontroliranim i strukturiranim programima koji bi se mogli vezati uz neka poduzeca i tako se dijelom samofinancirati.

Da bi bilo koji terapijski ili rehabilitacijski program bio prihvacen kao dio ukupne nacionalne mreže skrbi za ovisnike, mora ga prethodno strucno verificirati Komisija Vlade RH. Za nadzor nad strucnim radom programa rehabilitacije u terapijskim zajednicama nadležno je Ministarstvo rada i socijalne skrbi. Ministarstvo pravosuda, u suradnji s ministarstvima zdravstva i socijalne zaštite trebalo bi, usporedo s izmjenom Kaznenog zakona i Zakona o izvršenju sankcija, koji bi omogucivali provedbu izrecenih alternativnih krivicnih kazni, utemeljiti dva manja terapijska zavoda. U njih bi se posebnom procedurom, po završetku postupka detoksifikacije u kaznenim uvjetima i nakon temeljite opservacije i pripreme u Dijagnostickom centru za osudene osobe, dio na zatvor osudenih ovisnika mogao premještati radi boljih uvjeta tretmana, neovisno o tome da li im je izrecena mjera obveznog lijecenja. U tim programima, s mogucnošcu prijama barem 50 ovisnika, naglasak bi bio na rehabilitaciji uz rad, a po mogucnosti na školovanju. Boravak bi ovisio o trajanju izrecene kazne, a mogao bi biti produžen ako bi to klijent, uz opravdani razlog, zahtijevao (npr. zbog završetka školovanja). Svaki bi slucaj u tim programima trebalo stalno pratiti i vrednovati jasnim sustavom gratifikacije. Osobe koje bi bile uhvacene pri kršenju strogih pravila kucnog reda i ponašanja (npr. obveza održavanja apstinencije, zabrana unošenja droge), mješovita komisija Ministarstva pravosuda i terapijskog tima vratila bi na daljnje izdržavanje kazne u penalnim uvjetima.

Kako se može ocekivati da ce broj ovisnika u kaznenim ustanovama s vremenom rasti, kapacitet od 50 mjesta dao bi priliku dobro motiviranim osudenicima provesti mjeru obveznog lijecenja u boljim uvjetima ili barem završni dio kazne provesti tamo gdje ce im biti osigurani bolji uvjeti za socijalnu rehabilitaciju (smještaj, radno mjesto) i reintegraciju u društvo.