Samo metadon ili bilo koji drugi opijatski agonist nije dovoljan da bi se znacajnije promijenilo poremeceno ponašanje ovisnika. Zato prema modelu koji smo razvili u Hrvatskoj, metadon se koristi kao sredstvo kojim se heroinski ovisnici privlace u program a nakon toga se farmakoterapija tim agonistom po potrebi koristi samo kao jedan od elemenata kompleksnog postupka tretmana ovisnika. Psihoterapija, edukacija, odredeni oblici psihosocijalne pomoci, ukoliko ih je ovisnik voljan prihvatiti, nezaobilazne su sastavnice našeg programa. Samo kod manjeg broja pacijanata program se prakticki svodi na uzimanje metadona u ordinacijama njihovih lijecnika opce medicine, uz vrlo rijetke posjete centrima za izvanbolnicki tretman ovisnika. Još prije tridesetak godina, najveci broj zapadnoeuropskih država, te SAD, Kanada i Australija, prihvatili su uporabu metadona kao ravnopravnu metodu lijecenja ovisnika o opijatima i korisno sredstvo u okviru harm-reduction pristupa za pomoc nemotiviranim i neizljecivim ovisnicima o heroinu. To sredstvo omogucava tim bolesnicim prekidanje ili znatno smanjenje uzimanja heroina. Premda metadon ne stvara osjecaj euforije poput onog koji stvara heroin, on nadomješta biološki nedostatak endorfina u opioidnim receptorima u mozgu, te se uz njegovu pomoc može uspostaviti i održavati psihofizicka ravnoteža i obuzdati bolesna ovisnicka glad. Primjena metadona (ili drugih opijatskih agonista, npr. buprenorfina) najbolji je nacin privlacenja ovisnika s ulice u sustav za tretman, koji ako je dobro organiziran i umrežen, u konacnici mnoge ovisnike usmjeri u programe koji ce im pomoci u stabilizaciji trajne apstinencije. Samo za primjer spominjem situaciji u Mostaru (BiH) prije i nakon što je tamo posredovanjem tima Centra za suzbijanje i lijecenje ovisnosti (Zagreb, Vinogradska), po uzoru na centre u Hrvatskoj, otvoren prvi centar takvog tipa u toj državi. Prije otvaranja Centra, samo su cetiri ovisnika o heroinu bili u tretmanu u terapijskoj zajednici u Medugorju. Nakon godinu i pol dana rada Centra, u terapijskom programu je vec bilo oko 150 ovisnika, od kojih je dvadesetak bilo pripremljeno i upuceno u terapijske zajednice. Metadon, koji je medu ostalim omogucavao terapijski tim tog centra, privukao je mnoge, do tada nikada lijecene heroinske ovisnike, koji su gotovo svi bili zaraženi C hepatitisom. Unatoc neprocjenjive koristi takve koncepcije, otpori da se otvori takav centar bili su nevjerojatno jaki. Na srecu, više nije tako.

Svjetska zdravstvena organizacija jasno i nedvosmisleno preporucuje lijecenje ovisnika o opijatima opijatskim agonistima (metadon, Laam i parcijalni opijatski agonist Buprenorfin). Evaluativnim istraživanjem, koje je proveo americki Nacionalni institut za droge (NIDA) ustanovljeno je da metadonski tretman reducira kod korisnika tog programa uzimanje heroina za 70% a njihovu kriminalnu aktivnost za 57%. U americkoj National Drug Control Strategv: 2000 Annual Report na str. 57. stoji: Istraživanja daju stroge dokaze za podržavanje održavanja na metadonu kao najefikasniji tretman za heroinske ovisnike. Taj oblik tretmana smanjuje uzimanje heroina za 70% a njihovu kriminalnu aktivnost za 58%. E.M.C.D.D.A. u svom izdanju od studenog 2000. (Insights Series 3) na pregledan nacin opisuje suvremenu praksu u provodenju supstitucijskih programa u zemljama EU. Sve zemlje clanice Unije koriste tu mogucnost tretmana heroinskih ovisnika, prisutan je trend ekspanzije tih programa kao posljedica sve liberalnijeg pristupa s manje restriktivnih kriterija i sve veceg ukljucivanja u program lijecnika opce medicine i farmaceuta. Tako je 1997. 50% svih pacijenata tretiranih u 236 mreži specijaliziranih izvanbolnickih centara u Italiji koristilo metadon. U Španjolskoj, u kojoj je jedini kriterij za primjenu metadona da se radi o ovisnosti o opijatima (dijagnostika prema MKB 10) te da pacijent zahtijeva taj oblik pomoci, koncem 1997. 51.000 ovisnika je koristilo taj lijek. U toj zemlji nema nikakvih restrikcija glede velicine doza i dužine trajanja lijecenja. U Austriji (koja sve cešce koristi peroralni morfij) je koncem 1998. u programu održavanja na metadonu bilo 3.082 ovisnika a u Portugalu u isto vrijeme 3.984 osobe. U Velikoj Britaniji postoji duga tradicija primjene metadona. U toj zemlji svaki lijecnik opce medicine može lijeciti ovisnike metadonom. Oni to najcešce cine u suradnji s lokalnim specijaliziranim timovima za lijecenje ovisnika. Ovisnik metadon podiže u ljekarnama i pije ga kod kuce kao i svaki drugi lijek. Slicna praksa se koristi i u Irskoj. I u Nizozemskoj svaki lijecnik može prepisivati metadon, ali pacijenti moraju biti registrirani a kontrolu provodi Ministarstvo zdravstva.

U nekim se državama (osobito zaostalijeg svijeta) pitanje primjene metadona nepotrebno politizira. Ovisnici o drogama su valjda jedini bolesnici ciju bolest cak i neki medicinski strucnjaci pokušavaju osporavati i u cije se lijecenje uplicu mnogi nestrucnjaci, javnost i politicari. Samo primjera radi navodim kako nikoga od odgovornih u javnosti nije smetala epidemija heroinske ovisnosti u Zadru i tragicna cinjenica da je u tom gradu dnevno heroin tražilo barem 1.000 mladih ljudi, a mnoge je smetalo što se kod stotinjak ovisnika koristilo održavanje na metadonu. Zar ne bi bilo bolje i višestruko društveno korisnije, kada vec grad i država nisu osigurali adekvatne kapacitete sustava za odvikavanje i održavanje apstinencije (kad god je to moguce postici), da je barem 50% tih teških bolesnika bilo pod neposrednom lijecnickom kontrolom uz primjenu tog opijatskog agonista? U javnosti se obicno raspravlja o argumentima za i protiv primjene metadona, pa ce i o tom biti rijeci u nastavku.