Poglavlje "Nacionalna strategija" je preuzeto iz knjige prof. dr. sc. Slavka Sakomana "Društvo bez droge" uz odobrenje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, te im ujedno ovim putem zahvaljujemo na suradnji.

 

 


 


Nacionalna strategija pretpostavlja stalnost u provedbi organiziranih mjera kojima se u ravnoteži nastoje smanjivati ponuda (dostupnost) droga na ilegalnom tržištu i potražnja droga kod ugrožene populacije. Istodobnim uvažavanjem harm-reduction pristupa (programi smanjenja štete) prema uzimateljima droga i ovisnicima nastoji se umanjiti štetne posljedice i rizik zbog zloporabe droga, kako po zajednicu, tako i po njih same. Represivnim pristupom, kojim su brojne zemlje pokušavale uspostaviti kontrolu nad ilegalnim tržištem droga, nastojeci ta sredstva učiniti nedostupnima, najčešće nisu postizani očekivani rezultati. Umjesto da droge "nestanu", došlo je do hipertrofije policijskog i pravosudnog aparata, zatvori su bili preopterećeni velikim brojem uglavnom žrtava toga kriminala (ovisnicima), a narko-kriminal je i dalje stjecao ekstra profit. Velikim novcem u rukama organiziranog kriminala koji se bavi drogom, ne samo da su se nositelji toga "posla" u mnogim državama mogli dobro zaštiti od represije, već su, potkupljujući političare i državnu birokraciju, s vremenom osvajali sve veću političku moć i utjecaj. Rezultat svega je bio da su snage koje su trebale suzbijati narko-kriminal zapravo podupirale problem kako bi i dalje stjecale ogroman materijalni dobitak, te političku moć kakva im je jamčila nastavljanje posla. Italija je primjer kako je "domaća" narko-mafija, iako je u početku bila orijentirana na vanjska tržišta (osobito SAD), s vremenom sve više droge prodavala mladima vlastite zemlje, što je prouzročilo ogroman rast broja ovisnika o heroinu. Čak ni krajnje drastičnim represivnim mjerama, ako one pogadaju donje slojeve piramide (organiziranoga) kriminala, ne može se postići očekivani učinak. Takvim se pristupom pridonosi kriminalizaciji ponašanja uzimatelja droge i ovisnika i njihovom još većem priklanjanju i povezivanju s kriminalnom strukturom. Stoga danas brojne države sve veću važnost pridaju programima prevencije, liječenja i rehabilitacije kojima je svrha smanjenje zanimanja mladih za uzimanje droga. Jačaju i liberalni pokreti koji rješenje vide u postupnoj legalizaciji nekih droga. Izračunato je da se kvalitetnom represijom može reducirati ponuda droga do 15%, dok se kvalitetnom terapijom (koja je istovremeno jeftinija od represije) potrošnja droga kod konzumenata može ograničiti do 70%.Snaženje represivnog pristupa nema budućnosti u Europi, vec zbog činjenice da bi to moglo ugroziti temeljna ljudska prava i slobodu građana, slobodu kretanja, promet roba, trgovine, a sve bi to stajalo i mnogo novca. Stoga niti u našoj zemlji nema perspektivu "borba protiv droga", nego za "borba" za kvalitetnije i smislenije življenje mladih u kojem bi na droge trebali gledati kao na posve sporednu stvar u životu.

Sto znači uravnotežena (balansna) strategija

Pojam balansne strategije postupno se kroz posljednja tri desetljeća sve više afirmira kao odgovor na kritike kako se naglašeno represivnim pristupom (ciljanim na smanjenje ponude droga) ne može kontrolirati zloporaba droga i zaustaviti epidemija. Ako je taj sociopatološki fenomen determiniran zakonom ponude i potražnje (psihoaktivnih sredstava) bilo je logično osigurati i provođenje društveno organiziranih mjera kojima će se paralelno sa smanjenjem ponude pridonositi i smanjenju potražnje droga. Znanstvenici, istraživači fenomena ovisnosti trebali su odgovoriti na pitanje koji čimbenici, od individualno biopsiho-socijalnih do makro-socijalnih utječu na rast interesa i potražnje za drogama kako bi temeljem tih spoznaja preporučili provođenje primarno-preventivnih mjera odgojno- obrazovnog i socijalno-zdravstvenog tipa kojima bi mladež odvraćala od uzimanja "ponuđene" im droge. Oni su također trebali odgovoriti na pitanje kojim pristupom je moguće u što ranijoj fazi navikavanja i što veći broj ovisnika privući u programe tretmana i uspješno ih liječiti kako bi se time dokazalo kako je za zajednicu i te kako isplativo investirati novac u te programe barem u iznosu koji se izdvaja za represiju. Od početka razvoja suvremene svjetske epidemije ovisnosti svima je bilo jasno da u određenom trenutku u bilo kojoj sredini potražnja droga ponajprije ovisi i podržava se od strane najvećih potrošača droga, a to su neliječeni ovisnici. Njihov poremećaj je takve naravi da oni ne mogu živjeti bez svakodnevne opskrbljenosti potrebnom količinom droge i kao takvi svojom bolesnom potrebom privlače one koji drogu nude odnosno tom robom trguju. S obzirom na to da se shvatilo kako su neliječeni ovisnici najbolji i stalni skupljači novca za organizirani kriminal, a moć tog sustava upravo ovisi o njegovoj financijskoj moći (jer novcem preko korupcije osigurava zaštitu od sustava za represiju), suvremeni stratezi suzbijanja ovisnosti shvatili su da bez dobro osmišljenih programa pomoći toj kategoriji građana, kojom ih treba zaštititi od potrebe da na ulici kupuju drogu, nije moguće zaustaviti ili barem smanjiti odljev novca u sustav organiziranog kriminala a time i smanjiti profitabilnost tog oblika kriminala. Jednostavno rečeno, u okviru Nacionalnog programa možemo govoriti o provodenju "BALANSNE STRATEGIJE" ako država osigura približno jednake uvjete za rad (sredstva i broj ljudi za rad institucija) s jedne strane represivnog aparata (policija, financijska policija, carina, državna odvjetništva, sudovi, sustav za izvršenje kaznenih sankcija), a s druge strane za rad institucija koje će provoditi mjere primarne, sekundarne i tercijarne prevencije ovisnosti (školski preventivni programi, terapijski programi sustava zdravstva, rehabilitacijski i drugi programi sustava socijalne skrbi koje ce provoditi kako vladine, tako i nevladine organizacije). Početkom 2001. u Hrvatskoj smo dosta daleko od uspostave takvog balansa. Ne samo da štošta treba učiniti da se poboljša efikasnost inače preskupog represivnog aparata, već treba otvoreno reći da će nam trebati nekoliko godina ako politika u tom smislu podrži Nacionalni program (jer unatoč epidemiji od 1993., neka važna ministarstva gotovo ništa nisu poduzimala), da se razvije kvalitetan sustav za provođenje mjera "SMANJENJA POTRAŽNJE DROGA". Jedino je školski sustav od 1998. značajno unaprijedio provođenje svojih preventivnih programa. To u praktičnom smislu znači:

1. Represivni sustav bi snagom svoga djelovanja morao zaustaviti rast ponude i dostupnosti droga. U gradovima u kojima je aktivnost i snaga organiziranog kriminala posebno izražena (Zadar, Pula, Zagreb, Split, Rijeka...), dodatnim akcijama i pojačanom aktivnosti trebalo bi smanjiti moc narko-kriminalnog sustava a time i ponudu droga. S obzirom na to da bi bilo posve nerealno postaviti za cilj potpuno iskorjenjivanje ilegalne trgovine drogom, zajednica bi bila zadovoljna ako bi u svim našim gradovima droge postale teško dostupne (vrlo skupe), a posao s njima visoko rizičan a time i slabo isplativ. Drugim riječima, da bi investicija zajednice u represivni sustav bila isplativa, taj bi sustav morao svojom snagom nadjačavati snagu i organiziranost kriminalnog sustava i njegovih koruptivnih sprega, čiji bi profiti time bili koliko je više moguce limitirani.
2. Sto god mi činili, u tom i takvom svijetu u kojem je nesreća ogromnog broja djece determinirana činjenicom da je 30-50% brakova teško disfunkcionalno ili se raspada (a da o drugim društvenim uzrocima njihovih nevolja i kvaliteti života ne govorim), jedan će dio mladih započeti uzimati droge i krenuti prema ovisnostiKako bi spriječili rast pojavnosti ovisnika u zajednici, zdravstvo i sustav socijalne skrbi moraju osigurati programe i kapacitete kojima će najvećem broju tih svojih sugradana pomoći da ili nadvladaju taj problem, ili da "žive s njim", ali na način da štete po njih i zajednicu budu što manje. Povećanjem kapaciteta terapijskih programa treba svim ovisnicima, koje je moguće motivirati i privući u programe, osigurati trajnu pomoć i zaštitu. Sustav za provođenje mjera sekundarne i tercijarne prevencije trebao bi u što ranijoj fazi zahvaćati adekvatnom intervencijom sve one nove "koji tek upadaju u problem" kao i one koji su započeli liječenje kako bi ih se što kvalitetnije rehabilitiralo. Samo tako se može spriječiti nekontrolirani rast broja ovisnika aktivnih na ilegalnom tržištu droga i povezanih s kriminalom, od kojih oko 30% pridonosi širenju problema neposrednom preprodajom droge. U Hrvatskoj se na ulicama pojavljuje godišnje oko 500 novih uličnih dealera samo iz redova heroinskih ovisnika. Ako u Hrvatskoj trenutačno terapijsku pomoć treba i traži radi zloporabe droga 10.000 osoba (uglavnom mladeži), a imamo na raspolaganju jedva tridesetak kompetentnih i motiviranih stručnjaka za taj vrlo specifičan i težak posao i koji su u stanju godišnje "držati pod kvalitetnom kontrolom" 3.000 teških ovisnika, logično je da ce ostalih 7.000 ostati pretežno na ulici, aktivno u traženju, kupovanju, i preprodavanju droga (što dodatno povećava posao policije i drugih pravosudnih institucija koje moraju sankcionirati tzv. sekundarni kriminal ovisnika). A onda se tijekom godine dana na ulicama pojavi još 1.500 novih ovisnika a broj terapeuta ostaje isti, jer država ne razvija kapacitete za tretman i ne dopušta upošljavanje novih djelatnika. Jedan od glavnih uzroka nekontroliranog širenja pojavnosti ovisnika u nekoliko naših gradova je višegodišnje kašnjenje sustava zdravstva da na lokalnoj razini osigura adekvatne programe i kapacitete za tretman ovisnika. Balans izmedu broja ovisnika koji imaju potrebu i potražnju za tretmanom i ponu đenih programa i kapaciteta nije uspostavljen.
3. Kvaliteta i perspektiva življenja i odrastanja djece u obitelji i mladeži u tom i takvom svijetu, što god mi činili, podržavat će manji ili veći interes jednog dijela još zdrave populacije za uzimanje sredstava ovisnosti. Unatoč tome, nikako se ne bi smjelo dogoditi da se taj interes, odnosno potražnja za sredstvima ovisnosti u društvu iz godine u godinu povećava. Školski sustav je prema Nacionalnoj strategiji preuzeo najveći dio odgovornosti za organizaciju i provođenje školskih programa prevencije ovisnosti kojima je osnovni cilj smanjiti zanimanje mladeži za iskušavanjem psihoaktivnih tvari. Preko školskog sustava mora se djelovati na roditelje, odnosno na obitelj, ali i na sve duge institucije lokalne zajednice koje moraju preuzeti svoj dio odgovornosti za zaštitu djece i mladeži. To znači da se provođenjem primarno-preventivnih programa odgojno- -obrazovnog tipa mora uspostaviti balans prema svim čimbenicima u zajednici koji utječu na rast potražnje i interesa za drogama. Cilj je da se kroz nekoliko godina ustrajnog provođenja SPP-a (i svih drugih društveno organiziranih mjera) značajnije smanji interes još zdrave djece i mladeži za bilo koje sredstvo ovisnosti (alkohol, duhan, droga).

Valja znati da ni svjetskom sustavu organiziranog kriminala nije u interesu stalni i posve nekontrolirani rast zloporabe droga. Urušavanje gospodarstva zbog korupcije koja je u svezi s drogama, rast ekonomskih šteta zbog zdravstvenih i drugih posljedica konzumacije droga, pad produktivnosti i pad standarda a time i kupovne moci stanovništva u konačnici bi utjecali i na smanjenje profita organiziranog kriminala. "Visoki kriminal" ne želi da se u javnosti stvori slika užasa kojeg droge uzrokuju u obiteljima; tom sustavu ne odgovara rast mortaliteta zbog predoziranja drogama jer to stvara revolt naroda i pokreće akcije protiv kriminala. Dealerima je u interesu da preko pojedinca uvučenog u drogu crpe novac godinama. Što imaju od ovisnika ako se na brzinu predoziraju i umru? "Visokom kriminalu" je u interesu da se održi kontinuitet posla na razini koja će zadovoljiti planirane profite. Pitanje je koji sustav ima više utjecaja, koji se u konačnici odražavaju na razinu profita a time i moći i društvenog utjecaja svjetskog sustava organiziranog kriminala: on sam ili od države organiziran i od poreznih obveznika placan represivni aparat? U pravno dobro uređenoj državi, u kojoj u samoj strukturi vlasti nisu inkorporirani elementi organiziranog kriminala, moguce je značajno limitirati profite a time i moć i utjecaj kako lokalnog domaćeg tako i međunarodno organiziranog kriminala.