Na osnovi zakona države, brojni subjekti represivnog aparata provode mjere kojima je cilj uciniti droge što nedostupnijima mogucim kupcima (potrošacima). Epidemiološka i druga istraživanja pokazala su da je vrlo teško provedbom odgojno-obrazovnih preventivnih programa održati nisku pojavnost ovisnika ako su na lokalnoj razini droge lako dostupne. Velika razlika u pojavnosti ovisnika u gradovima neke zemlje (pa tako i Hrvatske) nije u prvom redu uzrokovana razlikom u kvaliteti života i kvaliteti programa prevencije i lijecenja ovisnika, nego razlikom u dostupnosti droga i razlikom u vremenu kada je zapocelo organizirano i kvalitetno suzbijanje problema. Droge su to dostupnije što je bolje organizirana mreža kriminalaca dealera, a to je posljedica nedovoljno kvalitetnog rada represivnog aparata, odnosno slabog funkcioniranja pravne države kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini. Kada se govori o represivnom aparatu i njegovom djelovanju na podrucju suzbijanja nedopuštene trgovine drogom, javnost najcešce i najprije proziva policiju. Pritom se zaboravlja na ostale sustave koji u državi moraju pridonositi smanjenju dostupnosti psihoaktivnih tvari. U svijetu je poznato da najvece kolicine droga na granicama plijeni carinska služba, jer je znatno lakše, i jednostavnije, prekinuti neki ilegalni krijumcarski lanac i odjednom na granici zaplijeniti veliku kolicinu, nego po ulicama gradova sprjecavati maloprodaju, hvatati brojne vece ili manje dealere i tisuce kriminaliziranih ovisnika. Prva prepreka za ulaz droge u zemlju, naravno, mora biti dobro organizirana carinska služba koja taj posao radi u suradnji s medunarodnim sustavima za razmjenu obavijesti i s vlastitom policijom. Policijske, carinske i inspekcijske službe nadležne za suzbijanje droga i prekursora prva su linija represivnog djelovanja. Djelotvornost represije, pak, nezamisliva je bez kvalitetnog i uskladenog rada svih pravosudnih ustanova, ponajprije istražnih sudaca i državnih odvjetništava. Oni su dužni prikupiti što kvalitetnije dokaze (oplemeniti ono što je policija prikupila) kako bi sudbena vlast, sukladno zakonu i dogovorenoj represivnoj politici mogla kažnjavanjem pocinitelja dati ocekivani i moguci doprinos smanjenju kriminala i interesa kriminalaca da se bave drogom. Na žalost, u našoj se zemlji posljednjih godina dogadalo da su i neki važni predmeti pokrenuti od strane policije i dostavljeni radi daljeg postupka državnom odvjetništvu završavali u ladici ili se tijekom daljnjeg istražnog postupka dokaze za pocinjeno djelo pocelo razvodnjavati i dovoditi u pitanje, stvar se razvlacila i na koncu, kada vidite presudu (ako do nje uopce dode), policija si postavlja pitanje je li se njihov trud uopce isplati i je li u pozadini svega koruptivna sprega branitelja okrivljenih, državnih odvjetnika i sudbene vlasti imala najveci utjecaj na sam tijek postupka i njegovu konacnicu. S druge strane bilo je gotovo nevjerojatno da su se, kako pojedinci, tako i organizirane kriminalne skupine, desetak pa i više godina gotovo nesmetano bavili preprodajom droga i drugim oblicima kriminala, da su na ocigled gomilali novac i imovinu šireci svoj prljavi posao i da je njihova kriminalna aktivnost bila poznata golemom broju gradana i ovisnika a ništa ozbiljno se nije poduzimalo da ih se u tome na vrijeme sprijeci i primjereno kazni. Koliko god se cinilo da je glavni cilj represije (smanjenje ponude i dostupnosti droga) moguce postici povecanjem broja zapljena i kolicine zaplijenjenih droga, u praksi valja imati na umu da je droga samo roba, dokazno sredstvo u sudskom postupku protiv kriminalaca. I najdjelotvornije policije svijeta teško uspijevaju zaplijeniti više od 15% procijenjene kolicine droge stavljene u promet na ilegalnom tržištu. Djelotvorna pravna država i njezin represivni aparat dužni su djelovati tako da se najvecem broju ozbiljnih, težih kriminalaca, koji se u javnosti prepoznaju kao vrlo uspješni biznismeni, ne isplati baviti drogom. Ako je procjena kriminalaca u nekoj državi kako je (nakon izracuna odnosa izmedu rizika i profita) bavljenje drogom najisplativiji kriminal, to ce biti znak da represivni aparat ne djeluje kako treba i istodobno poriv kriminalcima da se usmjere upravo prema tom, po mladež ipak najpogubnijem, obliku kriminala. Narko-kriminal je prikriveni oblik kriminala u kojem žrtva (konzument, ovisnik) i pocinitelj zlocina suraduju i cak stvaraju komplementaran odnos. Žrtva, uvijek u podcinjenom položaju, ovisna, daje novac i uzima drogu, kriminalac donosi drogu i uzima novac, sve se to dogada u tajnosti. Premda ovisnici mrze dealere (koji sami ne uzimaju drogu i na njima zaraduju), rijetko odlucuju okrenuti se protiv njih, jer oni ih traže i trebaju i sami se na neki nacin stavljaju u podredeni položaj. No cesto ih se i plaše. Zato nije jednostavno uci u tu mrežu i trgati te veze žrtava i kriminalaca i ako se sve prepusti spontanosti dogadanja, unatoc stvarnom užasu, za javnost gotovo ništa ne mora biti vidljivo. Tek dobro osmišljenim, organiziranim, ustrajnim i ispred svega aktivnim pristupom dobro osposobljenih, kreativnih i visoko motiviranih policijskih djelatnika, moguce je taj kriminal držati pod kontrolom i uciniti ga vidljivim za javnost. Osiguranjem kvalitetne represije, silno se pridonosi ukupnim naporima društvene zajednice da mladež zaštiti od zloporabe droga. Valja, medutim, pojasniti pojam "kvalitetne represije". To je represija kojom se istodobno postižu tri cilja:

1. Kriminalce se kaznenom politikom i provodenjem zakona demotivira i djelotvorno onemogucuje u djelovanju. To se postiže usmjeravanjem oštrice represije prema gornjim slojevima izuzetno prikrivenog organiziranoga kriminala (osobito onog sloja koji se bavi heroinom i drugim teškim drogama), te korupciji i "pranju" novca, koji se uz taj kriminal obicno vežu. To rezultira stvarnim smanjenjem ponude droga kao znakom pada moci i utjecaja organiziranog kriminala.
2. Represija, usmjerena prema tzv. ulicnom ogranicavanju ponude i distribucije droga u kojoj sudjeluju uglavnom uzimatelji i ovisnici kao produžene ruke narko-kriminala, u prvome redu mora biti u funkciji otkrivanja organiziranih oblika kriminala (posredstvom obavijesti i suradnje s ovisnicima), ali i samih ovisnika koje se u slucaju pokretanja kaznenog postupka, obvezujucim odlukama suda usmjeruje u programe lijecenja. Obzirom da najveci broj ovisnika treba smatrati žrtvama tog prikrivenog narko-kriminala u kojem, na žalost, žrtva i kriminalac suraduju i stvaraju suodnos, provodenje represije mora biti u funkciji zaštite žrtve. To znaci da bi represivno djelovanje prema ovisnicima (uz izbjegavanje grubosti) trebalo biti u funkciji njihovog što bržeg otkrivanja i rezultirajuceg pritiska društva da prihvate lijecenje i rehabilitaciju kao zamjenu za provedbu kaznenog postupka. Takvim se pristupom izbjegava kriminalizacija mladeži koja uzima drogu. Humani pristup spram žrtava, mnoge ovisnike pretvara u suradnike društva u borbi protiv kriminala. Valja znati da je kazneni postupak i izvršenje penalne sankcije cesto za društvo znatno skuplji nego tretman u sustavu zdravstva ili socijalne skrbi, a osim toga daje slabije rezultate. Naglašavam još jednom, kvalitetnom represijom usmjerenom prema "ulici" postiže se pet ciljeva:

- Smanjuje se lakoca i jednostavnost nabavljanja droga, osobito za pocetnike konzumente.

- Štite se žrtve drognog kriminala (ovisnici, konzumenti, mladi opcenito).

- Unapreduju se mjere otkrivanja konzumenata i ovisnika (nakon policijske intervencije roditelji dobivaju informaciju da je dijete konzumiralo drogu).

- Dobivaju se obavijesti kojima se prodire u gornje slojeve kriminalne piramide. - Cini se pritisak na ovisnike da prihvate programe tretmana, što je bolje nego da budu izloženi kaznenom gonjenju.

3. Kvalitetnom se represijom na lokalnoj razini zaista može znatno smanjiti dostupnost droga, cime se daje velik doprinos zaštiti još zdrave populacije, što znaci da je represija funkcionalno neodvojivi dio programa zaštite zdravih.

Suzbijanje svih oblika prikrivenog kriminala koji je po zajednicu znatno pogubniji od njegovih klasicnih modaliteta, nije jednostavno i od države zahtijeva da bude osobito djelatna. Otkrivanje organiziranog kriminala, koji upravo kroz trgovinu drogom ostvaruje najvece i najsigurnije prihode, nije moguce ako to nije politicki prioritet vlasti. To osobito vrijedi za zemlje u kojima represivni aparat još nije dostigao potrebnu razinu autonomije i neovisnosti o neposredno vladajucoj politickoj strukturi. Posebno je važno osigurati dobru tehnicku opremljenost, visoku profesionalnost i autonomiju kriminalisticke policije, unutar koje, za poslove u svezi droga, mora biti angažiran dovoljan broj cestitih, visoko motiviranih, kreativnih i za taj specifican posao posebno educiranih profesionalaca. Po svemu sudeci, izgleda da se organizacijska forma u MUP prema kojoj se Odjel za droge suviše separirao od "ostatka" kriminalisticke policije, nije pokazala kao dobro rješenje. Ilegalna trgovina drogom je toliko rašireni oblik kriminala da je iluzorno ocekivati da ce se povecati djelotvornost suzbijanja ako se na tom podrucju ne osigura ukljucenost znatno vecih resursa ukupnog represivnog aparata. Narko-kriminal nije moguce suzbijati izdvojeno od drugih oblika prikrivenog i osobito organiziranog kriminala. Zato nije realno za ocekivati da je moguce znatnije reducirati ponudu droga ako se u odredenoj mjeri za taj posao ne angažira ukupna kriminalisticka policija kao i mnogi drugi sektori službe MUP-a. Kontrola rada kriminalisticke policije i osobito uvid u vodenju složenih tajnih operacija mora unutar MUP-a biti što je moguce više sužena. Nastojanja pojedinih elemenata obavještajne zajednice da ima uvid i na neki nacin kontrolu nad radom kriminalisticke policije posljednjih godina (1993-1999.) samo je otežavala rad iskusnih (danas uglavnom umirovljenih) policijskih profesionalaca. Djelotvorno suzbijanje drognog kriminala nije moguce bez dobro organiziranog sustava za prikupljanje informacija na terenu. Zato je potrebno znatno unaprijediti rad s informatorima. Ako policija s ovisnicima održava dobar kontakt, gledajuci ih prvenstveno kao na žrtve kriminala, mnogi od njih, osobito nakon što im je omoguceno lijecenje ovisnosti, bit ce izvor dragocjenih informacija i voljni su suradivati u akcijama protiv dealera. Mnogi roditelji ovisnika kroz razgovor s djecom dobivaju vrijedna saznanja iz podrucja kriminala i to bi trebalo kori- štiti. Jasno je da ima i drugih mogucnosti dobivanja dragocjenih saznanja za teže oblike organiziranog kriminala, ali represivni aparat mora razviti posebnu službu za rad s informatorima što bi ukljucivalo i financiranje osobito dragocjenih informacija. Za otkrivanje i razbijanje medunarodnih krijumcarskih lanaca izuzetno je važna suradnja policije i carinskih službi i stalna izmjena informacija sa službama drugih država. Zadaca je politickog sustava da ustroji djelotvornu pravnu državu koja bi se istinski suprotstavljala korupciji na svim razinama i koja bi u interesu svih gradana, jednakih pred zakonom, posredstvom svojih nadležnih ustanova kontrolirala novcane transakcije i imovno stanje ljudi. Pritom nije dovoljno imati Zakon o sprjecavanju pranja novca i druge zakone. Bitno je kako ih se provodi u praksi. To spominjem zato što je u dobro organiziranim državama Zapada postalo ocito da je mnogim "poslovnim ljudima", za koje samo postoji sumnja da se bave mutnim poslovima, vrlo teško dokazati da se uistinu bave ilegalnom trgovinom drogama. Polazeci od pretpostavke da je imovina i novac što ga posjeduju i troše stecen na nezakonit nacin, angažmanom financijskih inspekcija i institucija koje nadziru novcane transakcije, moguce protiv mnogih takvih osoba pokrenuti kazneni postupak zbog utaje poreza ili privrednoga kriminala. Zajednici je naposljetku svejedno hoce li neki dealer sjediti u zatvoru zbog neposredno pocinjena kaznenog djela u svezi droge ili zbog nezakonito stecene imovine. Gotovo je nevjerojatno da i danas našim gradovima jure skupocjenim automobilima mladi ljudi koji nikada nigdje nisu radili a da ih nitko ozbiljno nije upitao odakle im novac za ono što posjeduju. A da o korupciji i uzimanju provizija državnih namještenika i drugih i ne govorim. Bez suzbijanja korupcije i financijskog kriminala na svim razinama, nije moguce izolirano suzbijati korupciju povezanu s drognim kriminalom. Dobro uredeni sustavi kontrole kretanja novcanih transakcija i nacina sticanja imovine daju veliki doprinos u prevenciji "visokog, organiziranog" kriminala. Zbog cega? Osobe, sklone i vješte u kriminalu, koje teže velikom bogatstvu i raskošnom životu, gubile bi vremenom motivaciju da ilegalno gomilaju velik novac ako bi im sustavi kontrole onemogucavali da ga javno pokažu i troše. Veliki (visoki) kriminalci i njihove koruptivne sprege žele u javnosti kotirati kao ugledni gradani i osobe poželjne za društvo i prijateljstvo. Njihova je psihološka karakteristika da žele biti javni, mocni, utjecajni i socijalno prihvaceni. U državi u kojoj poreski službenici i financijska kontrola stoje na vratu za "kvaku na vratima" teško je graditi vile, kupovati Audije, BMW i slicno na racun opljackanog srednjeg sloja i sirotinje, a da ih nitko ozbiljno ne pita "odakle"?. I dokle god je tako u Hrvatskoj (ili bilo kojoj drugoj zemlji), organizirani kriminal i korupcija ce cvasti a država ce siromašiti. Kada se uspostavi kvalitetan sustav kontrole i kada ce postati opasno trošiti i pokazivati novac ili druge oblike nezakonito stecenog bogatstva, tada ce nastojanja kriminalaca da gomilaju pokradeno (skriveni novac) postupno gubiti osnovni smisao. I to ce djelovati preventivno.

Kako mjeriti djelotvornost represivnog aparata?

Usporedo s ustrojem djelotvorne pravne države, valja razvijati i sustave za kvalitetno vrednovanje represivnih programa, osobito kad je rijec o suzbijanju prikrivenog kriminala. U slucaju narko-kriminala, stvar je donekle jednostavnija jer je pracenjem pojavnosti broja uzimatelja i ovisnika o drogama moguce pratiti i izracunati težinu pocinjenog kriminala. Broj otkrivenih djela bilo kojega oblika prikrivenoga kriminala (pa tako i onog u svezi droga) uglavnom ovisi o tome kako su uredeni zakoni te o nacinu, intenzitetu djelovanja, pristupu u radu i organizaciji represivnog aparata. Radi toga se ocjena uspješnosti rada države na tom podrucju mora temeljiti na posebnim izracunima kako bi javnost na kraju bila obaviještena o relativnom udjelu otkrivenog kriminala u odnosu na onaj pocinjeni. Tako npr. kolicinu zaplijenjene droge treba prikazati u odnosu na procijenjenu kolicinu rasprodane i utrošene ali nezaplijenjene droge. Broj kaznenih, otkrivenih djela sitne ulicne prodaje droga treba izracunati u odnosu na ukupan procijenjeni broj pocinjenih djela te težine (što je relativno laka racunica). Tako se npr. u Hrvatskoj u godini dana dogodi barem tri milijuna kaznenih djela prodaje jedne ili dvije male doze heroina (clanak 173. stavak 2. KZ). Ako se želi smanjiti broj takvih sitnih ulicnih transakcija za samo 10%, policija i pravosudni aparat bi trebali godišnje rješavati oko 300.000 predmeta, što je doslovce neprovedivo. Pitanje je koliki onda ucinak na smanjenje ponude droge može imati otkrivanje dvije ili tri tisuce tih sitnih preprodaja godišnje, što je manje od polovice takovih jednodnevnih transakcija? Ako se svemu tome doda još i broj sitnih kaznenih djela prodaje marihuane, ecstasvja i ostalih droga, što se broji milijunima, više je nego ocito da valja provoditi racionalizaciju ogranicenih kapaciteta represivnog aparata, sukladno dogovorenoj politici suzbijanja prikrivenoga kriminala. U protivnom se može dogoditi da se cijeli kapacitet pravo- sudnog sustava zatrpa i blokira rješavanjem nebrojenih predmeta "male" težine, a da se ipak ne postigne temeljni cilj - stvarno smanjenje ponude droga pa uslijed toga i smanjenje ukupne potrošnje i broja uzimatelja. Takva kaznena politika i represija usmjerena uglavnom prema ulicnoj razini (kakva posve odgovara kriminalcima na višim položajima i organiziranom kriminalu), mogla bi štetno utjecati u smislu kriminalizacije mladeži koja uzima droge. Osim toga, tako se stvara samo privid o djelotvornosti represije, unatoc stvarnosti u kojoj pravi i najopasniji nositelji i organizatori narko-kriminala, njihova imovina i korupcijske sprege ostaju posve izvan njezina domašaja. Mjeriti djelotvornost rada policije u nekom gradu samo brojem zapljena (pogotovo ako se tu racuna i joint marihuane) gotovo da i nema smisla, jer taj indikator rada ionako ovisi o intenzitetu rada, broju angažiranih ljudi, zakonima i ispred svega o epidemiološkoj situaciji (broju ovisnika i konzumenata droga). U promatranom periodu, mogli bi daleko uspješnijom ocijeniti policiju u onom gradu u kojem je broj konzumenata i ovisnika vrlo nizak a zapljena (i droge) gotovo i da nema. Nisu stoga slucajno neke zemlje, npr. Nizozemska, stavile u drugi plan sprjecavanje sitne ulicne prodaje droga, osobito tipa kanabis. Dekriminalizirale su posjedovanje neznatnih kolicina droga za osobnu uporabu i protivno vlastitom zakonu, dozvolile su u tzv. coffee shop-ovima prodaju malih kolicina (do 5 grama) marihuane, a resurse represivnog aparata usmjerile su na opstrukciju ilegalnog tržišta "teških" droga (osobito heroina, kokaina, amfetamina, PCP-a i drugih težih sintetickih droga) i organiziranog kriminala koji upravlja tim poslom. Koliko god neke zemlje kritizirale politiku suzbijanja zloporabe droga u Nizozemskoj, cinjenice pokazuju da je pojavnost ovisnika o opijatima u toj zemlji danas ispod razine mnogih drugih država Zapada i da se broj ovisnika ne povecava. Sve korisno iz sustava drugih država trebalo bi pozorno analizirati i pokušati ugraditi u naše programe, uvažavajuci pritom sve razlicitosti ukupnog konteksta. Premda se u vecini država još uvijek ulaže znatno više sredstava za provodenje represije (nego za programe smanjenja potražnje droga), nema niti jedne države u kojoj represivni aparat može sankcionirati malo više od desetine vrijednosti stvarno pocinjenog kriminala uvezi s drogom. Kao što je vec spomenuto danas se u svijetu smatra uspješnom policija koja uspije zaplijeniti 10-15% od procijenjene kolicine potrošene droge u nekoj državi. Jedno je, dakle, zakon a drugo politika njegove provedbe. Ta politika mora voditi racuna ponajprije o tome da se što racionalnije koriste ograniceni resursi pravne države te da se u organizaciji i provedbi suzbijanja narko-kriminala da prednost metodama rada kakve ce u što kracem roku suzbiti djelatnost pojedinaca, organiziranih skupina i njihovih sprega o kojima uistinu ovisi stalnost opskrbe nekog prostora drogom. U primjeni takve metodologije, zapljene droga su prvenstveno sredstvo za dokazivanje djela kriminalaca, cijim uhicenjem i odgovarajucim kažnjavanjem postižemo onaj važan javno-preventivni ucinak - odvracanje osoba sklonih kriminalu i novcu da se bave tim, po zajednicu osobito pogubnim, oblikom kriminala. U provedbi kaznene politike vrlo je važno da se stalnom izobrazbom strucnjaka u državnim odvjetništvima i sudovima (od prekršajnih sudova do Vrhovnog suda) postigne ujednacenost u pristupu i provedbi dogovorene "politike" u suzbijanju narko-kriminala. Time bi se izbjeglo da se u isto vrijeme, u istoj (maloj) zemlji, za istovjetna kaznena djela, izricu, posve neopravdano, vrlo razlicite sankcije, i što je još gore, da za manja krivicna djela neki sud izrekne neuobicajeno visoke kazne, a da neki drugi sud za vrlo teško djelo organiziranoga kriminala jedva dovrši proces u kojem su kriminalci jedva i kažnjeni. Stalnom analizom provodenja postupka i izrecenih kazni i traženjem obrazloženja za pojedine presude, ne dovodeci u pitanje autonomnost sudbene vlasti, ni individualni pristup, moguce je postici i višu razinu pravednosti i djelotvornosti represije. Uloga zdravstva na smanjenje dostupnosti psihoaktivnih sredstava Osim institucija pravne države neposredno odgovornih za provedbu represije kojom se sprjecavaju neovlaštena proizvodnja i promet opojnim drogama, na smanjenje dostupnosti psihoaktivnih tvari koje mogu izazvati ovisnost (lijekovi koji se primjenjuju u medicini), znatan utjecaj imaju i brojni drugi subjekti - ponajprije zdravstvena i farmaceutska služba i sami proizvodaci lijekova. Na žalost, danas se u mnogim ljekarnama, mimo važecih propisa, relativno lako može doci do mnogih psihoaktivnih lijekova. Proizvodnja, cuvanje i stavljanje u promet psihoaktivnih tvari i njihovih prekursora uredeno je posebnim propisima koji su osobito strogi kada su posrijedi "narkotici". Zdravstvene djelatnike treba poticati da u lijecenju vrlo racionalno primjenjuju ona sredstva koja mogu izazvati ovisnost (osobito metadon i druge narkotike) te da poduzimaju mjere protiv otudivanja i stavljanja u promet tih sredstva na ilegalno tržište.Kontrola prekursora Novim Zakonom o opojnim drogama, koji ce u Hrvatskoj biti donesen najvjerojatnije tijekom 2001., bit ce posebno uredeno pitanje kontrole proizvodnje i stavljanja u promet kemijskih tvari od kojih se mogu proizvoditi droge ili koje su nužne u procesu proizvodnje droga iz prirodnih, biljnih tvari. Ta su sredstva nazvana prekursori. Taj ce Zakon urediti i pitanje nadzora uzgoja biljaka od kojih se mogu dobiti opojne droge (npr. mak, konoplja). Sukladno medunarodnim konvencijama o kontroli droga (uz ostale postojece zakone), odredit ce, takoder, mjesto i ulogu pojedinih ministarstava u poduzimanju mjera koje imaju za cilj smanjenje kako ponude tako i potražnje droga. Valja reci da ce gotovo svako ministarstvo dobiti barem nekakvu zadacu. Bez kvalitetne represije, koja mora rezultirati smanjenjem dostupnosti droga, nije moguce uz današnji stupanj potražnje tih sredstava održavati pojavnost ovisnika na razini podnošljivoj za društvenu zajednicu (stopa 3-5 ovisnika na 1.000 stanovnika).