Mnogo je mjera i aktivnosti koje se poduzimaju u okviru Nacionalne strategije, kojima se ne može do kraja riješiti problem (jer je naprosto nerješiv), ali se pomaže umanjivanjem štetnih posljedica i rizika, kako po pojedinca tako i društvenu zajednicu. Kreatori programa su dužni državi sugerirati ona rješenja koja če u konačnici za zajednicu rezultirati većom koristi čak i ako se dogode neke štetne posljedice. Koliko u medicini imamo bolesti čije je liječenje bolno i ima posljedice, a bolest na koncu ne izliječimo, pa ipak postupak poduzimamo da bi produžili život ili barem smanjili patnju bolesnika? Ako se donese neki zakon, njegova provedba ne bi smjela rezultirati većom štetom nego koristi - npr. može uzrokovati kriminalizaciju mladeži koja uzima droge a to se mora izbjeći. Ako primijenimo metadon u liječenju ovisnika, jasno je da taj narkotik može curiti na ilegalno tržište i time uzrokovati neželjene posljedice, pa i podržavati ovisnost tih bolesnika. Ali kada izracunamo koristi od te metode tretmana, jasno je da su one višestruko veće jer se time reduciraju mnoge teške društvene štete i rizici. Nekog ovisnika o heroinu možda nitko ne bi mogao nagovoriti da prekine s drogiranjem. No možda bi bilo moguce nagovoriti i poduciti ga da ne uzima drogu intravenozno, ili da ne koristi tudi, možda zaraženi pribor. To su samo neki primjeri kojima se objašnjava svrha harm-reduction strategije. Pošteno rečeno, svi programi tretmana i rehabilitacije ovisnika zapravo su nacin na koji društvo samo smanjuje štetne posljedice. Obzirom da uzimanje psihoaktivnih sredstava povećava rizičnost ponašanja ljudi u različitim situacijama (u prometu, na radnom mjestu, spolnim odnosima, zabavi), od društvenog je interesa različitim mjerama kao što je zakonska regulativa, edukacija, manje zahtjevna terapija (npr. ona kojoj nije cilj potpuna apstinencija vec samo redukcija potrošnje), smanjivati koliko je moguce te rizike, jer ljude nije moguce natjerati da žive kao apstinenti.

Najveći broj ovisnika i osoba visokorizičnog ponašanja na žalost nije uključen niti u jedan od tretmana koje osigurava društvena zajednica. Negativizam, otpor i nepovjerenje prema društvenim ustanovama vrlo su česta obilježja stavova konzumenata i ovisnika o drogama. Takve stavove ponekad još više učvršćuju odveć represivni postupci te kaznena politika koju, temeljem zakonskih propisa, provode organi represije. Službe u sustavu socijalne skrbi i zdravstva u našoj zemlji, što zbog preopterećenosti nagomilanim problemima, što zbog birokratizacije i rigidnosti, često su zanemarivale problem zloporabe sredstava ovisnosti te time pridonijele odbacivanju, stigmatizaciji i marginalizaciji ovisnika i rastu tzv. "tamne brojke" u ovisničkoj populaciji. Što je represija i stigmatizacija ovisnika u društvenoj zajednici veća, to je veća (iako i apsurdnija) mogućnost da se ovisnike, te žrtve narko-kriminala, poistovjeti s kriminalnim skupinama koje ih u svom nečasnom poslu ilegalne trgovine drogama sve više odvajaju od života u normalnom, zdravom okolišu, i postupno uvlače u svoju mrežu, potičući njihovu agresivnost i negativizam spram pozitivnih socijalnih vrijednosti.Harm-reduction strategija ima zadaću, svojim ponajprije humanim pristupom, pokušati približiti teško ugroženu populaciju ovisnika društvenim ustanovama te ih izvuci iz mreže kriminala u koju su ih često, upravo te ustanove, svojim nepravilnim postupcima gurnule. Uzimajući u obzir realnost da se dio ovisnika nikada nece odreći droge niti prihvatiti liječenje, radi smanjenja rizika širenja HIV infekcije, virusa B i C hepatitisa, radi zaštite zdravlja tih bolesnika i smanjenja rizika umiranja, poduzimaju se vrlo različite akcije od kojih su najpoznatiji programi zamjene prljavog, uporabljenog za čisti pribor za uzimanje droga. Djelatnostima harm-reduction programa valja obuhvatiti sve one teško dostupne pojedince i skupine koje zloporabljuju droge, a nisu uspješno zahvaćeni tradicionalnim socijalno-zdravstvenima mjerama i djelovanjem u postojećim ustanovama i službama (takav pristup često se naziva i outreacb-pristupom, i taj je koncept ugraden i u ovaj prijedlog Nacionalne strategije u obliku rada tzv. outreach-djehtnika u sustavima zdravstva i socijalne skrbi). Osobito valja naglasiti programe koji uključuju modele uspostavljanja neposrednih kontakata (npr. na ulici) i izravnih intervencija u skupinama s problemima zloporabe droga, kako bi se smanjilo njihov negativizam i agresivnost prema društvenoj zajednici i pomoglo im se da vlastitim snagama raskinu lanac kriminalnih radnji i ilegalne nabave i prodaje droga, lanac kojim su ih asocijalni pojedinci ili skupine vezali, što se na najbolji način postiglo omogućavanjem supstitucijskih programa (metadon i si. za heroinske ovisnike). Umjesto getoiziranja i stigmatizacije ovisnika, te se sugrađane, koji imaju jedan vrlo specifičan problem, nastoji sve više zaštititi od socijalne isključenosti i izolacije. Djelatnosti harm-reduction programa i programa "smanjenja rizika" utemeljeni su na uspostavljanju stabilnog i uzajamnog povjerenja te na pristupu koji uključuje dobro poznavanje i zanimanje za probleme zloporabe droga i ovisnicke supkulture. Upravo zato valja velik dio harm-reduction (risk-reduction) usmjerenih radnji provoditi na terenu, u lokalnoj zajednici, na mjestima i u prostorima života i kretanja populacije ovisnika i osoba s rizičnim ponašanjem u svezi droga. To se može činiti na ponešto nekonvencionalan način (ali uz poštivanje osnovne harm- -reduction strategije), izbjegavajući klasičan casework, kakav prevladava u službama koje se bave ovom problematikom. Tako će prepreke službenog autoriteta (stručnjaka) i negativizma i otpora (u klijenata-ovisnika) biti zamijenjene pozitivno usmjerenom i na povjerenju utemeljenom uzajamnom odnosu što će u vrlo kratkom roku donijeti rezultate. Tako će ponekad u početku više jednom ovisniku moći pomoći "bivši" ovisnik, educiran za pružanje pomoći, nego neki distancirani i prezahtjevan strucnjak terapeut. Prostitutkama da bi ih se educiralo glede zaštite od HIV infekcije, možda ce u početku biti prihvatljivije prihvatiti kontakt s nekom od "njih" koja je prethodno educirana za pružanje pomoći i savjeta. Vodeću ulogu u promicanju, organizaciji i provedbi harm-reduction programa imat će službe socijalne skrbi i zdravstva u okviru kojih će se raditi s osobama s problemom ovisnosti. Minimalna ili mala zahtjevnost programa te orijentacije čini ih prihvatljivima i za najotuđenije i najtvrdokornije ovisnike. Za dio teških heroinskih ovisnika, primjena metadona ili drugih opijatskih agonista (poput buprenorfina, peroralnog morfija) u okviru supstitucijskih programa ili samog heroina (eksperimentalna primjena u nekim Zapadno europskim državama) također nalazi svoje mjesto u programima smanjenja štete. Njihovim provođenjem moguće je smanjiti rizik širenja B i C hepatitisa, HIV infekcije, smrtnost ovisnika uslijed predoziranja i tome slično. Hrvatski crveni križ i mnoge nevladine udruge (NGO) pokazale su interes za uključivanjem u programe risk-reduction orijentacije. U okviru toga širi se mreža jedinica u kojima se intravenoznim ovisnicima omogućava zamjena prljavog za čisti pribor za korištenje droge, daju im se letci sa uputama kako se zaštititi od nepotrebnih rizika zaražavanja ili predoziranja, savjetuje ih se gdje mogu potražiti kvalitetniju stručnu pomoć. U nekim europskim gradovima, ovisnicima se osiguravaju prostorije (zaštićene od nazočnosti policije) u kojima mogu sterilno konzumirati drogu, oprati se, presvući, popiti čaj i porazgovarati s ljudima koji su ih u tim situacijama spremni razumjeti i s njima, bez ikakvog zahtijevanja, porazgovarati.

Sadašnje stanje programa smanjenja potražnje droga

Školski preventivni programi (ŠPP) do 1997. bili su nedovoljno organizirani, obuhvaćali su relativno malen broj škola i učenika, a mnogi nastavnici i učitelji nisu bili dovoljno educirani i motivirani za provedbu specifičnih, ali ni nespecifičnih preventivnih mjera. Unatoč toga mnoge su škole kako u Zagrebu, tako i u drugim gradovima samoinicijativno poduzimale brojne akcije koje su doprinosile zaštiti mladeži od zloporabe droga. U okviru Nacionalne strategije Republike Hrvatske opširno je opisana doktrina prema kojoj se mora organizirati i provoditi Školske preventivne programe. Znatan napredak u organizaciji ŠPP-a postignut je tijekom razdoblja 1998-2000. kada su ti programi službeno od strane Ministarstva prosvjete i športa postali integralni dio školskog plana i programa. Da su se i tijekom narednih godina adekvatno politički podržali, ti bi programi najviše pridonijeli zaštiti mladeži od droga.

Programi društvene zaštite mladeži (programi izvan školske prevencije) u njihovom slobodnom vremenu nisu zadovoljavajuće organizirani na lokalnoj razini. Premalo je u većini naših gradova lako dostupnih i raznolikih sadržaja i osmišljenih programa za kvalitetno i nerizično provođenje slobodnog vremena djece i mladeži. U praksi se ne provode zakoni kojima se mladež štiti ograničenjem prodaje alkohola, duhana kao i od kasnonoćnih izlazaka. Slaba je zaštita rizične mladeži.

Mjere aktivnog i ranog otkrivanja uzimatelja droga nisu adekvatno organizirane. Liječnici opće medicine prvi otkrivaju među svojim osiguranicima jedva 5%ovisnika. Tek treba razviti kapacitete sustava za pomoć mladeži koja konzumira droge, a koji bi bili prilagodeni njihovim potrebama, out-reach programi još uvijek na postoje.

U Hrvatskoj se tek od 1996. neposrednim poticajem stručnjaka iz Komisije za droge Vlade RH zapocelo s razvijanjem mreže programa za specifično liječenje i rehabilitaciju ovisnika. Osim supstitucijskih programa koji su u ratnim okolnostima organizirani kao jedino rješenje da se što veći broj teških, neizlječivih ovisnika o heroinu stavi pod kontrolu, u sustavu zdravstva još nismo osigurali odgovarajuće kapacitete za bolničko i izvanbolničko liječenje ovisnika. Uz prvi specijalizirani program pri KB "Sestre milosrdnice", kojemu je na žalost broj postelja reduciran na samo jedanaest, otvoren je i Odjel za ovisnosti u Psihijatrijskoj bolnici "Vrapče" s 27 kreveta (1997.). Odjel za liječenje ovisnika bio je otvoren 2002. i u bolnici Jankomir i dobro je profunkcionirao, ali je odjednom bio jednostavno zatvoren. Do konca 2000. u Hrvatskoj je otvoreno ukupno 16 Centara za sprječavanje i izvanbolničko liječenje ovisnika. Iako taj sustav još uvijek nije pravno ustrojen, djeluje kao temelj skrbi za ovisnike u zemlji. U sustavu nevladinih udruga (NGO) u zemlji 2000. djeluje ukupno desetak različitih programa za rehabilitaciju tipa terapijskih zajednica s ukupnim kapacitetom od oko 400 mjesta. Obzirom da se boravak ovisnika u tim programima planira kroz vrijeme od 2 do 4 godine uz navedeni kapacitet, taj je sustav u mogućnosti godišnje završiti rehabilitaciju za oko 200 ovisnika godišnje. To je u odnosu na ukupan broj slučajeva (6.000 osoba) koji u jednoj godini traže pomoć oko 4%. U sustavu socijalne skrbi nema još uvijek niti jednog programa za rehabilitaciju i socijalnu reintegraciju ovisnika. U zatvorskom sustavu su se uvjeti za organizirano liječenje ovisnika pogoršali i manje su kvalitetni nego prije rata, dok je broj ovisnika s izrečenom sigurnosnom mjerom obveznog liječenja ili bez nje, koji su ujedno upućeni na izdržavanje kazne zatvora, višestruko povećan. U Hrvatskoj djeluje sve više raznih udruga gradana (UPO, UDO, "Roditelji protiv droge", "Mladi protiv droge", "Novi život" i si.) koje poduzimaju različite akcije i daju sve bolju potporu programima suzbijanja zloporabe droga. Počeo se razvijati i sustav mreže grupa samopomoći ovisnika po tipu Klubova liječenih alkoholičara ili NA (narcotic anonimus). Još nema niti naznaka razvoja specifičnih programa kontrole zloporabe droga, te prevencije, otkrivanja i pomoći ovisnicima o drogama u poduzećima, radnim organizacijama, sportskim klubovima...