Uzevši u obzir trend u svijetu, prema kojem ustanova braka i tradicionalne obitelji sve više gubi na cijeni, postavlja se pitanje kako udovoljiti potrebama onih koje smo donijeli na svijet i koji bez pomoci drugih ne mogu odrasti u samostalne, zadovoljne i društvu korisne osobe. Sto je obitelj insuficijentnija u odgoju i disfunkcionalnija u izvršavanju svoje temeljne uloge i u svojoj organizaciji, to je uloga škole u društvu složenija i važnija. Kako da škola svojim pristupom djeci poboljša ukupnu kvalitetu života mladih?

Bez opce preobrazbe odgojno-obrazovnoga rada, uz današnji stereotip (koji ce još godinama podržavati dio postojeceg sastava nastavnika) nije moguce uvesti novi pristup odgoju i izobrazbi koji bi uistinu bio u funkciji osposobljavanja mladih za vještinu prilagodenog, zdravog, te eticki i ekološki prihvatljiva nacina ponašanja i življenja. Da bi se to postiglo, djeca bi trebala - sa svim svojim razlicitostima - u tom okruženju osjecati ugodu u druženju, stjecanju znanja, iskustava i životnih vještina. Škola bi, dakle, morala biti dovoljno široka da prihvati tu svekoliku razlicitost, a ne da previše kruto inzistira na tome da se djeca njoj i njenim prekruto i preusko postavljenim "okvirima" prilagodavaju. Škola bi morala biti mjesto na kojemu bi se odvijao stalan proces ispravljanja onih aspekata ponašanja pojedinaca koji bi im kasnije u životu otežavali prihvacanje stvarnosti i društvenih normi i unutar toga prihvatljivu društvenu prilagodbu. Škola bi trebala biti mjestom gdje bi djeca koja nisu osjecala radost življenja u obitelji i u kojih su roditelji u odgojnom postupku ucinili previše pogrešaka, osjecala radost zbog cinjenice da su prihvacena i da ih ipak netko razumije i uvažava.

Odgojni rad, kao i obrazovni, nije moguce uspješno provoditi bez jasno postavljenih ciljeva i doktrine za provedbu. Jedan uprosjecujuci, jednosmjernom komunikacijom nametnut, neosoban tip odgojno-obrazovnoga rada, ne samo da može ograniciti dosege nadarenih, nego ce i u onih s vecim potrebama, umjesto pomoci u osposobljavanju za život, samo ubrzati proces socijalnoga propadanja. Škola bi, dakle, morala biti osposobljena unutar razrednih zajednica prepoznati one pojedince koji trebaju znatno više razumijevanja i zaštite. Ako društvo u njih želi smanjiti rizik prihvacanja ih razvijanja neprilagodenog, neprihvatljivog ili bolesnog (ovisnickog) nacina ponašanja, mora im pomoci. Današnja škola takvu djecu uglavnom ne prepoznaje ili ne prepoznaje na vrijeme, niti se ta djeca osjecaju prepoznatima ili prihvacenima. Škola mora uvažavati cinjenicu da su djeca kod kuce odgajana liberalnije, da ih se više uvažava, da imaju pravo na svoje JA, dakle mora slijediti trendove promjena u društvu opcenito. Promjenom postupaka odgojnog rada, bez izazivanja otpora mladih, valja ih znati privuci i u zajednickom radu održati kontrolu i granice. Ako je tolerantnost škole za razlicitost u ponašanju ucenika premala, tada ce djeca problematicnoga ponašanja brzo doci u sukob s nastavnicima. Ukoliko je kvaliteta intervencija u takvim slucajevima slaba, uz prenaglašenu primjenu represije, škola svojim stavom uglavnom ubrzava skretanje takvih pojedinaca prema ulici. Koncept "cista škola - zagadena ulica" vrlo je opasan za društvenu zajednicu.

Kvalitetan odgojni rad nemoguce je provoditi bez kvalitetne dvosmjerne komunikacije i stalne interakcije ucenik-odgojitelj. Nastavnik bi primjenom feed-back mehanizma trebao propitkivati kvalitetu vlastitog rada i time stjecati uvid u to kako njega kao covjeka i kao nastavnika, djeca uistinu doživljavaju. Bez toga mehanizma, odgojitelj koji ucenike nastoji zadržavati u položaju objekta, iskljucuje sebe iz odgojnoga postupka, pri cemu "on radi što i kako hoce, a djeca moraju onako kako on zahtijeva". Dužnost je odgojitelja stalno unaprjedivati samog sebe, "raditi na sebi", usavršavati se, nauciti doživljavati zadovoljstvo u poslu što ga obavlja (neovisno o tome je li ga društvo odgovarajuce nagradilo), a djeca ce ga, ako uspije naci pravi nacin, svojim mehanizmima poticati da ustraje i da radi bez unutarnjeg otpora i još kvalitetnije. Takve nastavnike ucenici mogu prihvacati i kao objekte za identifikaciju. Škola mora biti otvorena za komunikaciju s drugim društvenim sustavima i ustanovama i osobito s roditeljima, kako bi u suradnickom odnosu mogla što uspješnije skrbiti o djeci, a medu ostalim cuvati i unapredivati njihovo tjelesno i duševno zdravlje. Posebnom metodikom škola mora poticati roditelje na suradnju. Strucni suradnici škole i svi nastavnici moraju, primjenjujuci razradenu psihosocijalnu dijagnostiku, upoznati kvalitetu i funkcionalnost ucenikove obitelji, kako bi se onima kojima je potrebno osiguralo provedbu posebnih diskretnih i drugih programa zaštite.

U stvaranju doktrine za provedbu odgojnog rada u školi, valja preispitati rezultate odgojnih koncepata što su provodeni ili ih se provodi u razvijenijem i naprednijem dijelu svijeta. Pritom se mogu postaviti brojna pitanja. Jedno od njih je treba li, koliko i kako njegovati individualno natjecanje ucenika u razrednoj zajednici. Treba li sustavom nagradivanja poticati ucenika da mu osnovni cilj postane nadmašiti kolege i u ocjenama i u slobodnim aktivnostima? Je li dobro odgajati tako da se ucenik mora veseliti lošijem rezultatu i neuspjehu svog kolege, jer je to preduvjet da bi on na rang-listi bio bolji? Zahvaljujuci takvom modelu odgoja i obrazovanja, velik broj prosjecne ili nenadarene djece i/ili djece koja nemaju kvalitetno življenje i podršku u obitelji, s vremenom se sve žešce opire i prkosi neodlaženjem u školu, gube zanimanje za ucenje, ne mogu ispuniti ocekivanja (roditelja, škole pa i samih sebe). Zbog toga se osjecaju neuspješnima, gube samopoštovanje, da bi sve to s vremenom utjecalo na kvalitetu njihovog ukupnog ponašanja i funkcioniranja i napokon ga preusmjerilo na drugi put - loši prema lošima. Možda bi bolji koncept bio kvalitetna škola, škola bez neuspjeha, zdrava škola ili, bar za pocetak, razred bez neuspjeha (umjesto osobnog, naglašavati natjecanje medu razredima). Osobno bi se natjecanje prije moglo opravdati postignucima na etickom planu. Odgoj ima zadacu poticati ucenike na stvaranje i održavanje kvalitetnijih meduljudskih odnosa i prijateljstva. Prirodna nadarenost nužna je ako ucenik želi dostici prosjek ocjena 5.0, i takvih je malo, a i zbog genetske predispozicije mnogi imaju slabije šanse za uspjeh. No, djeca u najvecem broju mogu postati dobrim i marljivim ljudima, dobrim prijateljima i za takva nastojanja treba ih svakako nagraditi pohvalom. Kao što zahvaljujuci lošem odgojnom pristupu može i vrlo inteligentan, prirodno sposoban pojedinac postati po društvo štetan i opasan covjek, tako se zahvaljujuci kvalitetnom odgojnom pristupu u najveceg dijela mladih vrlo razlicitih izvornih sposobnosti i uvjeta življenja, može natjecanjem i pohvalom za dostignuca na etickom planu, izgraditi osjecaj zadovoljstva sobom (samopoštovanje). Uspješnim odgojem što vecega broja takvih pojedinaca znatno bi se poboljšalo kvalitetu života ljudi opcenito. Dok je do danas naša škola više nastojala, ma koliko to bilo suprotno željama mladih, ucenike prilagoditi sebi, škola sutrašnjice ce se u nas morati više prilagodivati interesima i potrebama naše djece sa svim njihovim ponekad teško shvatljivim razlicitostima. To ce biti škola osposobljavanja za život, za važne socijalne uloge i vještine, a manje ce opterecivati ucenike primoravanjem da pamte gomilu informacija za koje ni nastavnici ponekad ne znaju cemu i kome služe. Takva škola može znatno poboljšati kvalitetu života mladih i time umanjiti njihovo zanimanje za uporabu sredstava ovisnosti. Školski preventivni program sastoji se od niza nespecificnih i vrlo specificnih programskih aktivnosti. Pri stvaranju školskih preventivnih programa mora se voditi racuna o tome da je školska populacija veoma heterogena. Jednom uceniku prenesena poruka prema sadržaju i obliku može biti korisnom, a drugoga može izazvati nepoželjan ucinak, može biti kontraproduktivna. Ako pokušamo ucenike razvrstati u neke podkategorije u odnosu na rizik skretanja prema uzimanju ilegalnih droga (ili vrlo ranom uzimanju alkohola i duhana), onda bi se najveci broj djece moglo svrstati u kategoriju najmanjeg rizika: to su tzv. lako odgojiva djeca, koja zahvaljujuci funkcionalnom obiteljskom životu i odgoju i svim povoljnim psihološkim i biološkim osobinama, nemaju teškoca u socijalizaciji. To su odgovorna, poslušna i zadovoljna djeca, koja se lako prilagodavaju i koja su motivirana za ispunjavanje obveza. Ta se djeca ne opiru prihvacanju društvenih normi i poželjnih (pozitivnih) stavova. Pritom ih ne treba mnogo uvjeravati, ali ih za takvo ponašanje treba stalno ohrabrivati i pohvaljivati.