Što je bolja kvaliteta braka i obiteljskog života, djeca ce lakše prihvacati kontrolu u obitelji i manje ce težiti zadovoljavanju vlastitih društvenih potreba na ulici. Atmosfera obiteljskog miljea bi trebala biti što ugodnija a obiteljske veze što kvalitetnije. Zato nije dobro da roditelji svojim frustracijama, nezadovoljstvom vlastitim životom i osjecajem da ono što rade i nema narocitog smisla negativno utjecu na djecu, njihovu radost i poglede na život. Djecu kojoj je lijepo u životu lakše je poticati na samozaštitu zdravlja i izbjegavanje rizika kao pretpostavku što dužeg i kvalitetnijeg života. Kvalitetan brak roditelja presudan je za sretno djetinjstvo djece. Dobar odnos tinejdžera i roditelja najbolja je garancija da dijete u situaciji kada samo odlucuje što ce uciniti, nece prijeci dogovorene granice. Ono ce radi osjecaja odgovornosti prema roditeljima koje voli i koji su zaslužili njegovo poštovanje svjesno izbjegavati ponašanja koja bi taj odnos mogla ugroziti. Kvalitetna ljubav roditelja prema svojim tinejdžerima, ljubav koja ni-je posesivna, vec ljubav koja omogucava odrastanje i osamostaljenje uz njihovu potporu i razumijevanje, najbolja je zaštita od uzimanja droga.

Vještinu kojom ce roditelji odgajati djecu treba uciti kako bi odgojni pristup prilagodavali individualnim i vrlo specificnim potrebama pojedinog djeteta. Provodeci odgoj roditelji griješe ako kod svoje djecu stvaraju utisak da je jedino i najvažnije mjerilo njihove vrijednosti, postignuce u obrazovanju, odnosno školski uspjeh. Jednako je važno pomoci im u njegovanju i razvoju drugih socijalnih uloga i vještina te ih ujedno pripremati za one što ih ocekuju u buducnosti (uloga prijatelja, brata/sestre, rodaka, susjeda, partnera, buduceg roditelja). Samo uravnoteženim njegovanjem svih tih važnih uloga stvara se kreativna osobnost i dinamicna svakodnevnica. U slucaju prolaznog zakazivanja u nekoj od važnih uloga, dobro obavljanje ostalih uloga pojedincu ce omoguciti da ocuva psihicku ravnotežu. Koliko djece pati, a koliko ih cak razmišlja o suicidu zbog školskog neuspjeha? Važno je roditeljima ukazivati da održavaju što kvalitetniju komunikaciju sa svojom djecom, da vode racuna o njihovim emocionalnim i drugim potrebama. Obiteljska kohezija i bliskost djece i roditelja pretpostavka su njihovog zdravog odrastanja i najbolja zaštita od skretanja prema rizicnom društvu i zloporabi droga.

Škola je dužna pomoci roditeljima u traganju za najprihvatljivijim pristupom u odgajanju djece i postavljanju razumnih granica. Pritom se škola može osloniti i na usluge vanjskih strucnjaka. Djeca su razlicita pa zbog toga odgojni pristup treba biti prilagoden njihovim posebnostima. Postoje tehnike kojima se odgaja neposlušnu, prkosnu djecu i osobito nesnosnu djeca, ciji nemir, teškoce koncentracije i krajnja svojeglavost mogu biti uzrokovane organskim poremecajima ili poremecajem cerebralne neurotransmiterske aktivnosti. Ako je moguce, primjerice jednoga tigra dresurom uciniti poslušnim, još je izvjesnije da se uz znatno manje napora može osposobiti za život i prilagodeno ponašanje i teško odgojivu djecu. Na žalost, pogrešnim izborom odgojne metode roditelji i drugi odgajatelji nerijetko zapravo sami stvaraju neodgojivu djecu.

Škola i predškolske ustanove trebaju sudjelovati u odgoju roditelja dok su još mladi (od samog polaska njihove djece u vrtic ili osnovnu školu) i dok njihovi brakovi još nisu eventualno zapali u krizu. Treba im tumaciti kakve ce posljedice i patnje proživljavati njihova djeca poljulja li se stabilnost braka ili cak dode do rastave. Roditelje treba upozoravati na potrebu održavanja ravnoteže u ispunjenju njihovih važnih životnih uloga (roditelja, bracnog partnera, zaposlenika, prijatelja i si.). Treba im naglašavati da se zbog posla i uspjeha u struci (materijalizma) ne isplati zapustiti ulogu roditelja. Nacin života i ponašanje roditelja morali bi biti takve prirode da se djeca mogu njima ponositi, te ih prihvacati kao objekte za poistovjecivanje. Ako im je, medutim, ponašanje takvo da ih se djeca srame i moraju živjeti skrivajuci neugodnu obiteljsku tajnu (roditelj alkoholicar, kriminalac, sklon kockanju, izvanbracnim seksualnim vezama ili psihopatsko ponašanje u obitelji, incest, duševna bolest, teški verbalni ili fizicki sukobi, ljencarenje, neurednost itd.), razvijat ce osjecaj manje vrijednosti u odnosu na druge, zatvarat ce se u sebe, izabirat ce za druženje vršnjake sa slicnim problemima i u adolescenciji ce se ranije i brže poceti odvajati od svog doma i na žalost krenuti prema "ulici".

Roditeljima treba pomoc kako bi zajedno sa svojom djecom prevladali separacijsku a time i njihovu adolescentnu krizu. Treba ih upozoriti na važnost održavanja ravnoteže izmedu potrebne kontrole i nadzora, te davanja podrške djeci u procesu psihosocijalnog odrastanja i osamostaljivanja koji traje nekoliko godina. Rizik skretanja prema uzimanju droga se povecava ako prerano, prenaglo i bez potrebnog nadzora omogucimo tinejdžerima previše slobode. Isto tako se rizik povecava ako ih nepotrebno suviše ometamo u procesu osamostaljivanja ogranicavajuci im izlaske i postavljajuci im neargumentirane zabrane i ogranicenja. Hiperprotektive majke s kojima tinejdžeri u nastojanju da se izbore za slobodu i izlaske pocinju dolaziti u konflikte nisu same u stanju nositi se s tim problemom. Kako bi se olakšalo odvajanje od posesivnih, odvec zaštitnickih majki, osobito valja poticati oceve na djelatniju ulogu u odgoju svoje djece, uz razvijanje obostrano ugodne, prijateljske, dvosmjerne komunikacije. U odgoju sinova i razvoju njihovog muškog seksualnog identiteta važna je mogucnost identifikacije s roditeljem istog spola. Ako je otac odsutan a tinejdžer odbaci kontrolu majke, njegovo odrastanje je pod velikim rizikom. Cešca odsutnost oceva nego majki uzrokom je cešcih problema u svezi ovisnosti kod muške nego ženske djece. Uz to veca kontrola i ogranicavanje izlazaka ženske djece izgleda da ipak pridonosi njihovoj boljoj zaštiti a time i manjem riziku stradanja od zloporabe droga.

Roditeljima treba ukazati na cinjenicu da nikako nije dobro odgajati djecu na nacin da im nepotrebno stvaramo osjecaj krivnje, te da cekamo njihovu pogrešku ili neuspjeh, kako bismo se tek tada upleli ukorom ili kažnjavanjem. Djecu treba za svaki, pa i mali uspjeh, pohvaliti i time ohrabrivati da ustraju u kvalitetnom ispunjavanju svih važnih životnih uloga. Jedino takav pristup pomaže djeci u njegovanju samopoštovanja. Djeca koja imaju pozitivnu sliku o sebi ne osjecaju pripadnost problematicnom i visoko rizicnom društvu vršnjaka pa ce za prijatelje radije izabirati osobe koje se slicno njima normalno i prihvatljivo ponašaju.

Posebno je važno roditeljima koji imaju djecu tinejdžerske dobi u pravo vrijeme i na pravi nacin dati informacije koje ce im pomoci da što ranije postave sumnju i da što prije otkriju moguce uzimanje droga. Na taj nacin ranije ce se pokrenuti zaštitna (terapijska) intervencija, a ujedno izbjeci štetni i kontraproduktivni postupci. Po kojim znacima je moguce rano postaviti sumnju na uzimanje droga opisano je u posebnom poglavlju. O svemu tome škola treba uciti roditelje. Prijenos tih znanja i vještina važniji je od mnogo toga na što se tijekom obrazovanja troši vrijeme i društvena sredstva. Osposobljenost za samozaštitu zdravlja i usadena želja za dugim životom najvažnije je postignuce obiteljskog i školskog odgoja djece.